Sklad slavonskih paleta, zvona, sokaci, šetnje s ocem u sjenovitim alejama uz Dravu, sve to bila je ljepota koja i obično pretvara u poeziju. ''A pod prozorom njegova djetinjstva bez prestanka su tekle vode i putovale lađe.''

Kuća u Strossmayerovoj ulici

Još kao dječak Cesarić je s roditeljima puno putovao. I sva putovanja njegova djetinjstva bila su lađom. Iz tih ranih godina potječe njegova ljubav za more, rijeke i osvijetljene lađe.
Godine 1916. obitelj seli u Zagreb.                                                                                                                     U 78 godine životnoga puta napisao je pregršt možda najljepših i najjednostavnijih stihova u hrvatskoj lirici, izdao nekoliko knjiga pjesama, prevodio i bio obilno prevođen, nagrađivan. Pored lirike objavljivao je kritike  i memoarsku prozu: ''O A.B. Šimiću'', ''Prije trideset godina'', ''Prve moje uspomene na Krležu'', ''Sjećanje na Gorana'', ''Moje osječko đakovanje''.
Ponekad nostalgičan, rijetko kada sumoran, Cesarić je pjesnik ljepote života, pjesnik grada, ljubavi te uzajamne ljudske simpatije i povezanosti generacija.

Umro je u Zagrebu 18. Prosinca 1980. godine i pokopan na groblju Mirogoj.

Biserka Vajlandić, prof.

Pjesma mrtvog pjesnika

Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita - u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
                      …

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U žaru sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.
                    …
Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

                                      Dobriša Cesarić