Dobriša Cesarić već nas je odavno napustio, ali njegova poezija i danas živi među nama te time potvrđuje da nas pjesnikov duh nikada nije napustio …

Rođen je 10. siječnja 1902. g. u Požegi, no grad njegova djetinjstva postat će Osijek, kamo mu je otac, šumarski inženjer, premješten 1904.g. U Osijeku je polazio osnovnu školu, prve razrede realne gimnazije, pa i napisao prve stihove. Sklad slavonskih paleta, zvona, sokaci, šetnje s ocem u sjenovitim alejama uz Dravu, sve to bila je ljepota koja i obično pretvara u poeziju. ''A pod prozorom njegova djetinjstva bez prestanka su tekle vode i putovale lađe.''
Još kao dječak Cesarić je s roditeljima puno putovao. I sva putovanja njegova djetinjstva bila su lađom. Iz tih ranih godina potječe njegova ljubav za more, rijeke i osvijetljene lađe.

Godine 1916. obitelj se seli u Zagreb. U 78 godine životnoga puta napisao je pregršt možda najljepših i najjednostavnijih stihova u hrvatskoj lirici, izdao nekoliko knjiga pjesama, prevodio i bio obilno prevođen, nagrađivan. Pored lirike objavljivao je kritike  i memoarsku prozu: ''O A.B. Šimiću'', ''Prije trideset godina'', ''Prve moje uspomene na Krležu'', ''Sjećanje na Gorana'', ''Moje osječko đakovanje''.
Ponekad nostalgičan, rijetko kada sumoran, Cesarić je pjesnik ljepote života, pjesnik grada, ljubavi te uzajamne ljudske simpatije i povezanosti generacija.

Umro je u Zagrebu 18. Prosinca 1980. godine i pokopan na groblju Mirogoj.